Davne 1991. znanstvenici su bili zaprepašteni kada su došli do otkrića...

U jezivom okruženju unutar napuštene nuklearne elektrane Černobil, istraživači koji su daljinski upravljali robotima uočili su crne gljivice koje rastu na zidovima desetkovanog nuklearnog reaktora br. 4 i čak očito razgrađuju radioaktivni grafit iz same jezgre. Štoviše, činilo se da gljive rastu prema izvorima zračenja, kao da ih privlače mikrobi!

Više od desetljeća kasnije, profesorica Ekaterina Dadachova sa Sveučilišta Saskatchewan (tada na Medicinskom fakultetu Albert Einstein u New Yorku) i njezini kolege nabavili su neke od gljiva i otkrili da rastu brže u prisutnosti zračenja u usporedbi s drugim gljivama. Tri testirane vrste, Cladosporium sphaerospermum, Cryptococcus neoformans i Wangiella dermatitidis, sve su imale velike količine pigmenta melanina, koji se nalazi – među mnogim mjestima – u koži ljudi. Ljudi s tamnijom kožom imaju mnogo više toga. Poznato je da melanin apsorbira svjetlost i raspršuje ultraljubičasto zračenje, ali u gljivama se činilo da također apsorbira zračenje i pretvara ga u kemijsku energiju za rast, možda na sličan način kao što biljke koriste zeleni pigment klorofil za dobivanje energije iz fotosinteze. .

Davne 1991. znanstvenici su bili zaprepašteni kada su došli do otkrića...

U jezivom okruženju unutar napuštene nuklearne elektrane Černobil, istraživači koji su daljinski upravljali robotima uočili su crne gljivice koje rastu na zidovima desetkovanog nuklearnog reaktora br. 4 i čak očito razgrađuju radioaktivni grafit iz same jezgre. Štoviše, činilo se da gljive rastu prema izvorima zračenja, kao da ih privlače mikrobi!

Više od desetljeća kasnije, Sveučilište u Saskatchewanu Profesorica Ekaterina Dadachova (tada na Medicinskom fakultetu Albert Einstein u New Yorku) i njezini kolege nabavili su neke od gljiva i otkrili da rastu brže u prisutnosti zračenja u usporedbi s drugim gljivama. Tri testirane vrste, Cladosporium sphaerospermum, Cryptococcus neoformans i Wangiella dermatitidis, svi su imali velike količine pigmenta melanina, koji se nalazi – među mnogim mjestima – u koži ljudi. Ljudi s tamnijom kožom imaju ga mnogo više. Poznato je da melanin apsorbira svjetlost i raspršuje ultraljubičasto zračenje, ali u gljivama se činilo da također apsorbira zračenje i pretvara ga u kemijsku energiju za rast, možda na sličan način kako biljke koriste zeleni pigment klorofil za dobivanje energije iz fotosinteze.

Kliknite ovdje za cijeli članak

Izvor: RealClear Science, Ross Pomeroy - RCP Staff

Umjesto staništa napravljenih od metala i stakla, NASA istražuje tehnologije koje bi mogle izrasti strukture iz gljiva koje bi postale naš budući dom u zvijezdama, a možda i dovele do održivijih načina života na Zemlji.

Stvarati dom pogodan za život za buduće astronaute znači učiniti više od podizanja krova koji će im stajati iznad glave.

Astronauti će morati zadovoljiti sve svoje osnovne potrebe, baš kao na Zemlji, i suočiti se s dodatnim izazovima života u teškom okruženju na dalekom svijetu, navodi se u priopćenju američke svemirske agencije.

Imajući to na umu, projekt miko-arhitekture iz NASA-inog istraživačkog centra Ames u Kaliforniji izrađuje prototipe tehnologije koje bi mogle "uzgojiti" staništa na Mjesecu, Marsu i šire od života - točnije, gljive i nevidljive podzemne niti koje čine glavni dio gljive, poznat kao micelija.

“Trenutno su tradicionalni dizajni staništa za Mars poput kornjače – koja nosi naše domove sa sobom na leđima – pouzdan plan, ali s velikim troškovima energije”, rekla je Lynn Rothschild, glavna istraživačica projekta u ranoj fazi.

“Umjesto toga, micelije (vegetativni dio gljive) možemo iskoristiti da sami uzgajamo ta staništa kada tamo stignemo.”

Kliknite ovdje za cijeli članak